Nakon što vam vetrovi rata oduvaju dom, zbrišu život i razveju sve što je bio vaš svet poput prašine, kako nastaviti dalje, na čemu zasnovati temelje novog života i kako, što je najvažnije, povratiti dostojanstvo i veru u čovečanstvo? To su pitanja kojima se bavi dramaturg, prevodilac i pozorišni producent
Vesna Stanišić u svojoj ispovesti „
Ukus Sunca“, potresnoj knjizi jedne izbeglice sazdane od gorkih fragmenata sećanja, koja svedoči o nepokolebljivom ljudskom nagonu za opstankom i neposustajanjem u vrtlogu nesreće. Kao što reče Anja Suša – „ovo je knjiga o malim pobedama sa velikim uticajem na ljudske živote. Ovo je knjiga o nadi!“
Godina 1991. Yu-topija se raspršuje, a Vesnin muž Zoran dobija rešenje o mobilizaciji. Vesna je trudna, ima i trogodišnjeg sina, a oko nje počinju da se obrušavaju zidovi njene domovine. Dvadesetak miliona ljudi probudiće se u košmaru umesto na javi. Došlo je „vreme koje proždire ljude, moral i kulturu“, u kom ikone kulturnog života poput Vide Ognjenović i
Borislava Pekića završavaju pod pendrekom Miloševićevog režima. Na ulicama
Vuk Drašković predvodi proteste protiv politike „TV Bastilje“ – Televizije Beograd. Svaka sličnost sa današnjom situacijom je... jeziva. Konjica, oklopna kola i vodeni topovi udaraju na stotinu hiljada ljudi na ulicama. A režim na Dnevniku borce za mir naziva huliganima koji uništavaju red i mir glavnog grada i šalje tenkove na njih.
Pitkim i jasnim jezikom, jer tuga i bol su razumljive svima, Vesna nam dočarava užase 90-ih koji se ređaju kao na fabričkoj traci kao da neko svakodnevno štancuje apsurd, zlo i tragedije. Napuštanje zemlje koja je pre toga zapravo napustila svoj narod, državni mediji koji su bespomoćni narod opili svojim bezumljem, deo su strahota koje oslikavaju to vreme. Vesna shvata da zemlju više spasti ne može – spasavaj jedino što imaš – spasavaj porodicu! Vesna, muž i dete beže preko mađarske granice ostavljajući za sobom domovinu na samrti.
Novi život, ili prvi korak izgradnje istog počinje u izbegličkom kampu u Švedskoj koji više podseća na logor kojim upravljaju ksenofobi i rasisti, uz naciste i albanske mafijaše koji vršljaju unaokolo. Tu se ne živi život nego imitacija života. Vesna se u tom svetu koji bi bio nehuman čak i za životinje, i porađa. U tom mraku jedina svetlost su retki primeri ljudske dobrote na koje povremeno naiđu. Vesnina drčnost i borbenost u mnogim joj situacijama pomažu da isplivaju iz mraka i pokrenu se iz mrtve tačke.
U drugom delu knjiga se bavi temom kako nanovo izgraditi život od nule u zemlji čiji jezik čak i ne znate i pronaći i izgraditi novi identitet, a da pritom ne izgubite sebe. Tu nas čekaju red smeha, red suza, red ponosa, dok nam Vesna opisuje, razumljivo i duboko dirljivo, kako se ona vratila u vode dramaturgije, a njen muž postao jedan od najboljih pronalazača na svetu uprkos svim preprekama koje je sudbina mučki bacala pred njih.
Mada kritički nastrojena protiv režima zla u našoj zemlji, Vesna se ne libi da nam ukaže i na nemoral i nepravdu s one strane grane, gde politički interesi nadjačavaju
demokratska načela, i otkriva nam otrežnjujuće nesavršenosti društva koje sebe smatra etički i civilizacijski nadmoćnim. Od prikrivanja grozomornih NATO zločina i jezivog javašluka i često i neljudskosti zapadnog administrativnog sistema do nacizma zaostalog nakon svetskog rata.
Memoari se, ipak, i pored svih nepravdi i strahota završavaju trijumfom ljudske dobrote, pričom u kojoj Vesna kao izbeglica iz Srbije spasava i daje trajan dom izbeglici iz Sudana jer dobro uvek nadjača svako zlo. Ovo je knjiga koju treba prevesti na sve jezike sveta jer svet iz nje ima mnogo toga da nauči.
Autor: Miroslav Bašić Palković