Beket me možda više ubija u pojam, ali
Kafka je tu negde. I ne, ne prihvatam
teze o humoru kod Kafke. Svaka čast i Delezu, i Gatariju, i Vuku Petroviću, i sili proučavalaca voljnih da pokažu kako je to bitna odlika Kafkinog dela, ali insistiranje na tome navodi na pogrešan trag.
Kafka je užas, a kad se nasmejemo tom užasu, postaje samo još veći. Nema rasterećenja, kao što nema ni narativnog razrešenja. Ta sveopšta nezavršivost i ćorsokaci, iskazani vrlo preciznim i distanciranim jezikom, ugrožavajući su i čine da kontakt sa tekstom bude borba. Kad god čitam Kafku, to nije zadovoljstvo, nego iskustvo koje se može opisati onom čuvenom formulacijom sačuvanom u prepisci –
razbijanje zaleđenog mora u nama.
Doduše, najčešće je to, ipak, udaranje maljem u glavu ili mlevenje mesa u mašini, a sve bi, ipak, bilo lakše, pa čak i burleskno (humoristično!), da je postojala makar naznaka mogućih ishoda, da Kafkini junaci nisu vreće za udaranje u magli.
„
Amerika“ je užas, blistavo napisan užas, a, usudiću se reći, i sjajno preveden. Pa ko hoće da se bori i da se muči bez katarze ili nade, evo mu!
Autor: Uroš Đurković
Izvor: Goodreads