Utiske o knjizi Uroša Petrovića prenosi Dimitrije. Šest i po godina. Prvi razred. Član biblioteke. Samostalno čita kraće rečenice.
Napokon sam pročitao i ovih sedam bajki. Dobro, pročitala mi mama, ali i ja sam se trudio.
Uroš stvarno dobro piše. Priče su mu nekad smešne, nekad tužne, a pomalo i strašne. Kao priča o strašilu. Pokrio sam ćebetom glavu i malo samo virio kad je mama čitala. Ovo strašilo se zove Šaptač. Plašilo je i decu koja su živela u kući blizu njega. Kad su čula da govori, pobegla su. I ja bih tako sigurno. Prvo sam mislio da je to neko čudovište i da će se nešto strašno desiti. Ali nije. Šaptač je hteo da pomogne deci i upozori ih na oluju koja će doći. On ih je, u stvari, spasao. Meni mama kaže da nije sve kao što izgleda... šta god to bilo. Ali jesam razumeo da je Šaptač izgledao strašno, ali je bio dobar.
U drugoj jednoj priči jedna odrasla zebra je volela da se igra kao dete. Druge zebre su je oterele jer se nije ponašala odraslo. Ona je došla u selo u kojem su živela deca koja su je volela zato što su i ona volela da se igraju. Odrasli ljudi to nisu razumeli pa su i oni oterali zebru. Onda su bili tužni i deca i zebra. Deca su otišla da traže zebru i zalutala u savani. Jako su se uplašili. I roditelji su se uplašili jer nisu mogli da ih nađu. Srećom, našla ih je zebra i bezbedno vratila kući. Odrasli su onda dozvolili zebri da ostane kod njih u selu i svi su bili srećni. Ne razumem zbog čega su je uopšte terali. Mislim da se odrasli ne igraju dovoljno.
Ima i jedna priča o dečaku koga su svi zvali Čuk Čuk. On ništa nije govorio, samo je kucao šakom u stvari. Bio je čudan i nisu ga voleli ljudi u selu gde je živeo. Oterali su ga zajedno sa njegovom porodicom. Bili su jako zli. I kamenjem su ih gađali. To je baš bezobrazno. Čuk Čuk i njegova porodica su dugo lutali. Niko nije hteo da im pomogne. A onda je Čuk Čuk u ruševinama jedne građevine otkrio pukotinu. Kucala je šuplje. Kad su ušli u pukotinu, našli su pećinu. Bila je puna blaga. Postali su vrlo bogati i svi su hteli da se druže sa njima. Ali sad Čuk Čuk nije više želeo njihovo društvo. Imao je svoju porodicu, i to je najvažnije. A sigurno je dobro biti i bogat. Ja kad bih imao puno para, kupio bih drona.
Ovo su mi omiljene priče iz Uroševe knjige „
Bajke: Trećih sedam“. To su tri. Ima još četiri. Jer tri plus četiri jednako je sedam.
Autor: Dimitrije, 6 i po godina
Izvor:
Delfi Kutak