Nisam ljubitelj kratkih priča. Nekako ne uspevam da se udubim. Fali mi radnje, fali mi da se priča produbi, razradi... šta god. Upustila sam se u čitanje ovih jer je knjiga izabrana za „Kružok“ u Delfi Kutku. I drago mi je što jesam pošto sam, izgleda, naišla na izuzetak.
Š
ef železničke stanice, Ljubavno pismo, Đavo, Cunohazu, Kjara, Festival lampiona, Božić Bata u pokušaju, Pozivnica iz bioskopa Orion. Osam priča kojima ništa ne bih dodala, ništa ne bih oduzela, savršene takve kakve jesu. Sve potpuno različite, ispričane u različitim licima, a opet svaka je izazvala jaku emociju. Tuga, neverica, strah, ljutnja, nada... smenjivale su se od početka do kraja. Dve priče dovele su me na ivicu suza, a jedna me je vala i dobro prepala.
Imamo sudar starog i novog, tradicije i savremenog. Stvari se menjaju – i to je normalno, ali je normalno i da srce bude nostalgično... Likovi u knjizi kao da nose duboku tugu. Razlozi za istu su različiti. Gubitak deteta i nemogućnost da se isplače, nedostatak normalnog ophođenja, nedostatak jednostavne ljubaznosti na koji podseti jedno izgovoreno
hvala, rušenje porodice kao kule od karata... Razlozi različiti, ali ista želja za radosnim trenutkom, za olakšanjem, shvatanjem, oproštajem... I nada... Nada koju nam pisac daje da će, ipak, nekako, sve doći na svoje.
Autor kao da je i koketovao sa nadrealnim. Skoro svaka priča nosi fantastični momenat. Verovatno je to deo japanskog folklora i baš mi se dopalo. Bilo je lepo zaviriti u tuđu kulturu i verovanja. Zato bih posebno izdvojila priču
Festival lampiona. Možda zato što i sama imam mnogo onih koji nisu više živi i koji mi nedostaju, a dopala mi se mogućnost oproštaja sa njima.
Điro Asada me je demantovao i pokazao da i kratka priča može biti sasvim dovoljna da se mnogo kaže i da i te kako može biti nabijena jakim emocijama.
Autor: Anita Savić
Izvor:
Delfi Kutak